Clitorella

Stepenice su uvijek magično privlačile Clitorellu, od najranijeg djetinjstva , do dan danas. Ima neke magije u tom uspinjanju i silaženju, naročito sjedenju na stepenicama. Dok je bila mlada i zaljubljena obožavala je tada zadivljujuće stepenice, koje su vodile na terasu, jednu od najvećih danas, stepenice stambene zgrade u Novom Zagrebu. Koliko puta je trčala uz ,da ne zakasni na ljubavni sastanak, ili je gubila glavu trčrći niz, da ne zakasni kući. Najljepša su bila proljetna sunčana popodneva, sa okusom grižnje savjesti, jer su knjige bile negdje u njezinoj sobi na stolu, a bio je kraj školske godine. Tko bi odolio sjediti na stepenicama, sa prvom simpatijom i sanjariti o životu. Sve su bili isplanirali, naravno sve je bilo lijepo, romantično, a tada nisu znali ,neostvarivo.” Život nije perivoj”, rekao bi Predator. Clitorella nije znala što ju čeka, niti što joj život planira i iskreno rečeno, nije ju bilo briga. Dvadeset i pet godina kasnije, Clitorella je morala na istu terasu, dakle i istim stepenicama , na radni sastanak. Već u autobusu, koji je nemilosrdno prelazio Savu, kao i uvijek, osjetila je neki grč u želucu, mora proći svojim stepenicama, drugog zaobilaznog puta nema. U Clitorellinom životu rijetko je bilo zaobilaznica. Išla je polako jednu po jednu, kao da želi uhvatit ionaj davno izgubljeni osjećaj, ona davno izgubljena i proživljena popodneva, njezina popodneva. Stepenice su iste, ali ona više nije ista, divlja u srcu, ali nije ista.