Veliki vezir zna ono … ZAŠTO?!
«Ali ono osećanje nelagodnosti koje je ostalo nakon svega toga zajedno, nije u potpunosti nestalo. Naprotiv, sa godinama, sa starošću javljalo se sve češće i češće; uvek ista crna pruga koja mine grudima i preseče ih naročitim, dobro poznatim bolom iz detinjstva, koji se jasno razlikuje od svih muka i bolova što ih je docnije život donosio. Sklopljenih očiju vezir bi tada čekao da crno sečivo prođe i bol umine…. Tako je on bio prvi koji je u jednom trenutku iza sklopljenih kapaka ugledao čvrstu i vitku siluetu velikog kamenog mosta, koji treba na tom mestu da nastane.» Ivo Andrić: «Na Drini ćuprija» IRO VESELIN MASLEŠA, SARAJEVO, 1982. Nakon edukacije o alkoholnoj bolesti, priznanja da sam alkoholičarka, uvida koji sam stekla o svojoj bolesti, slušajući iskustva ostalih alkoholičara, ja sam ipak morala sebi reći, već u tijeku, a naročito nakon liječenja i nakon tri recidiva u kratkom vremenu, sebi objasniti što se to meni događa, zašto i što je za mene alkoholizam. Čula sam na liječenju da su alkoholičari svojim pijenjem ( E neću baš! ), svojim konzumiranjem alkoholnih pića porušili mostove sa okolinom obiteljskom, radnom i mostove sa svima. To su za mene poluistine. To se meni nije dogodilo. Svi moji mostovi zbog konzumiranja alkohola nisu porušeni, čitavi su, samo su pusti i prazni. Nitko više preko njih ne prelazi. Obitelj, prijatelji i radna sredina utihnula je gledajući kako tonem, beznadno tonem, ali mostovi su ostali. Pročitala sam mnogo psihološke literature tražeći odgovor na svoje pitanje. Niti jedna knjiga mi nije dala odgovor, pa čak niti smjernice da sama odgovorim na to pitanje. Sasvim slučajno, nekad u gimnazijskim danima to «omraženo» djelo kao dio lektire čitali smo pod prisilom. Sada, nakon dvadeset godina slučajno sam među prepunim policama atraktivne nove beletristike uzela baš to djelo klasične literature. Našla sam odgovor na svoje vječno - zašto?- već na samom početku. Andrić je pogodio, on zna odgovor na moje – zašto -. Ja imam negdje u djetinjstvu porušen most koji je još uvijek porušen i tišti u grudima. Lagano sa ga izbjegavala čitavo ovo vrijeme odrastanja i života, dok ta bol koju sam sve više i češće osjećala nije postala skoro nesnošljiva. Alkohol je tako dobro uspijevao odagnati tu nelagodu i bol i sve češće sam tu bol ublažavala ispijanjem sve većih količina alkohola i postala alkoholičarkom. Most koji je srušen, srušen je stjecajem okolnosti u djetinjstvu i kao što stari vezir kaže, da nema veze ta bol sa životnim poteškoćama. Ja taj most trebam popraviti, ne alkoholom već na neki drugi, postojaniji i efikasniji način, vratiti se mislima do njega i prijeći preko čitavoga. Tako ću premostiti svoj alkoholizam.Sjećam se jutra kada je srušen stari most. jutro travanjsko sunčano, guvernanta kupila novu loptu i vuče me u park, Baka maca namješta svoje krevet i mnogobrojne tuhice kaao iz priče “Princeza na zrnu graška”. Bila je dama od glave do pete i kao učiteljica ,skupljajući djecu oko sebe uživajući u njihovim pametnim pogledima i kao zagrebačka milostiva (sa negativnom konotacijom9,ali ona je bila istinska dama, princeza.
Mirišalo je na kavu, Predator je bio na sudu kao obično i tada zazvoni telefon. život je načas stao. Sjeća se kao danas, kako je Maca sjela na svoj besprijekorni krevet, koji je samo Clitorella. smjela valjanjem razbucati. Sjeća se Clitorella dugih košćatih prstiju sa samo otmjenom burmom, to” šumske čaruge” nisu uzele, pokrila je lice koje je preturilo dva svjetska rata,” španjolicu,” , na poseban način prekrila je lice i rekla: “Nema ga više.”Način na koji je prekrila lice nije opisiv riječima, Clitorelli se srušio most, ali ona to nije znala.
Clitorella
Saturday, February 24th, 2007 at 18:33
Ovaj tekst je u samo ja.
Pratite komentare na ovaj tekst kroz ovaj RSS 2.0 feed.
Možete ostaviti odgovor, ili trackback sa svoje vlastite stranice.
