Na smetlištu ili u Beču
Sticajem nesretnih okolnosti ,Goranovci su morali na posljednji ispraćaj jednom od omiljenih tenora, pravom zagrebačkom dečku, uspješnom studentu, dragom prijatelju ,dobrohotnom kolegi , koji je preminuo u ranim srednjim godinama.
Skupljajući se na Krematoriju na svima njima vidio se “zub vremena”, život nikoga od njih nije štedio, ali volja za pjevanjem je ostala, unatoč brojnim godinama koje su prošle. Instinktivno su se počeli upjevavati ,u kaputima između automobila ,na parkiralištu.Korepetitor je kao i uvijek imao intonacijsku vilicu.
Bilo je groteskno, skupina ljudi u godinama upjevavaju se na parkiralištu između vozila, kontejnera za otpad, skoro pa na samoj ulici. Ispraćaj je bio dirljiv i tužan, a oni su se po inerciji počeli “slagati” kao da su u Lisinskom i da nisu na pogrebu već koncert samo što nije počeo.Nakon 20 godina otopjevali su Ave mariju ,kao nikad dosad. pjevali su je bezbroj puta po poznatim dvoranama i europskim muzičkim središtima. Prvi put nisu pali u intonaciji.Pjevali su kao da ih vodi neka nevidljiva sila, kao da je naš supjevač s nama,neki koji znaju naše pjevanje, Osoba Koja Nas Je Stvorila, bila je istinski ganuta.
Da, nije važno ili parkiralište, ili smetlište ili Beč, za njih je svejedno, oni će uvijek savršeno pjevati.
Clitorella
Monday, February 19th, 2007 at 20:52
Ovaj tekst je u intonacijska vilica.
Pratite komentare na ovaj tekst kroz ovaj RSS 2.0 feed.
Možete ostaviti odgovor, ili trackback sa svoje vlastite stranice.