Clitorella

Kap po kap večeras smo sami dragi moj. Tvoje čarobne slatke kapi i mjehurići odvode me u «moj» svijet. Ti ćeš mi zavodljivo klokotati i pjeniti se ,a ja ću te piti i piti i piti i baš me briga. Vidim tu neki okićeni bor i poklone, ma nije mi važno, kakve to veze ima sa mnom. Baš je ididlični polumrak ,tišina , nikog nema dragi moj osim nas.Ti si savršen, ti omamljuješ, ublažavaš oštrice straha, i s tobom nakon nekog vremena mene neće biti u ovom jezivom blagdanskom ludilu i dosadnoj svakodnevivci.Ti si dragi moj moj najbolji prijatelj, sudrug, brisač suza, tješitelj, samo slušaš ,ne prigovaraš, ne predbacuješ, tebe volim. Iz tog ljubavničkog šaputanja sa čašom ,ne znam kojom po redu, iz tog mjehurića polusna ili polustvarnosti prekine me reski zvuk Hitne pomoći.Što je sad to? Netko me nasilno diže sa mog kauča, polunagu prebacuje bundu preko tijela i nose me u neka kola. Zlo mi je od fluorescentne boje ,koje imaju bolničari, zlo mi je od vrtoglave voženje , ne znam kuda.Opet me nepoznate ruke guraju na nekakav odvratan hladan krevet, skidaju ,ionako polunagu i oblače tvrdu sterilnu, doslovno kartonsku pidžamu, i gase svjetlo.Mrak.Pokoji mjehurić je još zaiskrio u mraku. Nestalo je svega, nestalo je čarolije, nisam znala da li sam živa ili na putu u pakao. Krevet škripi, za bijeg snage niti mogućnosti nema, srce je nestalo, za suze snage nema. Samo mrak.Kroz neke polusvjesne prikaze, sjećam se da su mi sve uzeli, da ništa osim ove pidžame nemam, da alkohola nemam.Za umor snage nemam tupo gledam u mrak, u praznoj bolničkoj jednokrevetnoj sobi za intenzivnu njegu u jednoj bolnici ,na odjelu za alkoholizam. Dolazi sestra i prikapča me na infuziju. Gledam je kako i ona,kao i alkohol kaplje kao po kap. Kaplje infuzija .Jad. Ne, ne ne mogu mi uzeti dušu ,sve mi mogu uzeti, banda prokleta, dušu mi i mozak iščupati ne mogu.Bjesnim, sve mi je ovo prestrašeni muž smjestio. Boji se za mene, vražju mater, boji se za sebe i moje Zlato, mog sina, bez mame je teško. Infuzija neumorno kaplje dalje. Kap po kap. Smrtni strah, nešto mi rade, čujem neke glasove , osjećam injekciju, osjećam neke sprave za mjerenje otkucaja srca, stežu mi tlakomjer, nekakvo komešanje. Netko me doziva. Nije me briga, ja znam samo jedno, da hoću doma i da želim nešto dobro uzmite, ali dajte mi piti. Trpaju mi pod jezik nekakve tablete, krv mi curi na nos. Nije me briga. Piti i samo piti, sve će se smiriti, samo mi dajte jednu čašu šampanjca,vina , pive nije važno. Napokon se sve oko mene smirilo, ali u meni se nije imalo namjeru niti najmanju smiriti. Tlask divlja, srce hoće iskočiti iz grud, ruke mi se tresu, trese mi se čitavo tijelo.Došlo je nažalost neminovno trežnjenje.Tresem se i padam u neke ponore sjećam se nekih ključnih prizora iz života, jer ako mi je ovo kraj da se barem sjetim što me toliko potresalo ili veselilo ili žalostilo u životu. Odjednom ugledah bijelu kutu i ginekološku ordinaciju i nasmijanog ginekologa. Sve je u redu, nije niti karcinom niti cista, vi ste jednostavno trudni. Najobičnije i najčudesnije trudni i sve je u redu. Beba je stara 7 tjedana.Tko sretniji od mene. Nekon pregleda ,vozila sam se kući u ZET-ovom busu i bila bijesna što se tako trese zbog rupa na cesti. Plakala sam od sreće, konačno ,nakon toliko vremena. 30 tjedana ležanja, isto infuzije kap po kap ,nagradilo je sve moje muke rođenje moga Zlateka, koje je tada je prvi put zaplakalo., Na tren sam osjetila što je smisao života ,ali mi je izmaklo, kao da ga rukama želim uhvatiti u zraku. Moj sin.Moje Zlato. Ja sam konačno mamaJoš jedna moja diploma i uspjeh Jak tremor, opet mrak ,ne znam da li je jutro ili večer, koliko je uopće sati.Infuzija kaplje kap po kap, a ja opet tonem u svoje snove iz nekog prošlog života Gledam u svoje novorođenče par tjedana staro, osjećam strah i nelagodu, osjećaj kao da ću pasti u nesvijest. Isuse, pa strah me s njim ostati nasamo, kao za inat nema nikoga doma. Odlazim u kuhinju, tamo mi je walkman, da poslušam muziku, možda ona otjera ,odagna tu prokletu nelagodu, vrti mi se, ugledam na stolu crno vino. Da malko popijem, možda mi bude bolje. Popila sam pokoju čašu previše, ali nelagode nema ,sve je super. Dijete koje je izuzetno drečalo, po meni više nego druga djeca, ta 6 godina nisam odspavala noć u komadu, taj plač i briga ,sve je nekako lakše ako si nešto popijem. Nema onog užasnog osjećaja panike. Gospođo, dajte mi ruku, moram vam izmjeriti tlak i morate nešto jesti, ručak je. Tlak vam je jako visok, no dok ja pozovem doktora pokušajte nešto pojesti. Medicinska sestra uvali mi pred nos ručak, a ja od tremora niti žlicu nisam mogla držati. Ponudila me da me hrani. Poludjela sam. Tu privilegiju bi imala samo moja mama da je živa.Nitko drugi živ na svijetu ,pa makar crkla od gladi. Moja mama, da je živa, presječe me u utrobi. Što bi moja utjecajna, čelična lady rekla da me sada vidi. Ona koja u 40 godina staža nije bila dan na bolovanju, ona koja nikad nije izgubila kontrolu, ona koju je znao čitav Zagreb, ona koja je izgradila karijeru, ona koja me voljela više od života, ali to nije znala pokazati,ona koja bi sada vjerojatno rekla»:Dušo, teško da si ikada bila u boljem izdanju!»Nakon toga bi otišla kući i doslovno umirala od tuge, ali meni to i nikom živom to nikad ne bi pokazala.Pa par zgrada niže ,na patologiji, rastala sam se s njom, umrla je dolje u prizemlju ,koja koincidencija, ja sam samo kat više.Umrla je na neurologiji.Pa i ja sam tu blizu, kao i blizu odjela za patologiju, možda mi već spremaju limeni lijes ,moja mama da je živa ,davno bi mi istrgla čašu, ispsovala me i ne bi bila tu gdje jesam. Znala je ona dokle se može, ja sam izgubila pojam o granicama. Znala je popiti ,znala sam s njom popiti ,ali znala se granica.Otkad je nema, ja nemam kontrolu. Dok infuzija kaplje neumorno kap po kap, konačno se i smilovaše suze. Ne mogu niti tren pomisliti na nju da ne zauzim. Počela sam plakati, plakati za svojom mamom, koja je uvijek znala što i kako nešto učiniti u pravo vrijeme, na pravi način.Plačem za njom, možda je nikad nisam oplakala,, plačem za čašom alkohola da ovu noćnu moru zaboravim. Ma za kojeg vraga me trijezne, pa ja želim samo piti i nestati.Pokušala sam moliti «Oče naš», znam ga na latinskom ,staroslavenskom ,po potrebi.Ma pusta patetika, takva bi bila i molitva, da mi sad netko ponudi molitvu i duševni mir ili čašu alkohola prigrlila bih čašu. Pa zaista je nemoralno i neumjesno sada se moliti, mogu samo reći:»Bože smiluj mi se da umrem što prije!» Infuzija kaplje kap po kap.Nešto svijetli ,kroz visoki prozor. Bit će da se dani, Bože ,koji li je dan? Takva atmosfera je bila jednog mračnog kolovoškog jutra u Salzburgu. Isto sam ležala na intenzivnoj njezi u salzburškoj velikoj Sveučilišnoj klinici, pa da se sjetim zašto? Ma da, boljelo me danima strašno u donjem dijelu trbuha, krvarila sam, boljela su me rebra i bilo mi je povremeno mučno. Dok sam plaćala na blagajni velike robne kuće namirnice koje sam kupila za taj dan,pozlilo mi je i srušila sam se. Da, opet reski zvuk hitne pomoći i mrak.»Gospođo, nije ništa patološki, ne brinite, izvadili smo vam ogromnu folikularnu cistu ,koja vam je pritiskala rebra, a na drugom jajniku su bili vanmaternični jednojajčani blizanci. Laparaskopski je sve učinjeno. Nema štete. Komadić, mali komadić jednog jajnika smo odstranili, reza nema, za pola godine možete bez problema opet ostati u drugom stanju, nemojte sad plakati.» To mi je govorio glavni kirurg na ginekologiji na lošem ,ali razumljivom engleskom jeziku. Nešto i na njemačkom, toliko razumijem.Dakle odoše nesuđeni blizanci, a Zlato si toliko želi bracu ili seku.Bilasam svejedno na besprijekornu njegu i ishod zahvata neutješna i očajna, kao i sad u ovo sivo jutro. Mislim da sam i tada pomislila da bi mi krigla dobre austrijske pive znatno olakšala život. Gospođo, moramo izvaditi krv, trebali biste se pomokriti i moram vam izmjeriti tlak i temperaturu, gotovo plašljivo mi je rekla sestra. Isto ,kao u Austriji par godina prije.Sve ide, ali kako do WC-a.Naučila sam se i sa infuzijom kretati, dok sam čuvala trudnoću, ali sada ne mogu na noge ,slaba sam.Sjednom rukom sam se držala za sestru s drugom rukom za besprijekoran bolnički bijeli zid, bijela boja, na joj sam vidjela na putu do zahoda sve svoje nebrojene svečane haljine, koje su mi hobi, koje obožavam, koje nosim u najrazlićitijim kombinacijama. Odjednom je zid postao šaren, pun moje živopisne garderobe, koju možda više nikad neću obući.Odahnula sam na WC-u. Usput sam se pogledala pod neonskim svjetlom, koje nagrđuje i najljepšu ljepoticu i imala što vidjeti, od prije par dana, glamurozna ja u dugoj crnoj haljini ,našminkana, nakinđurena ,sa najkontroverznijom frizurom u gradu izgledala je» glamurozna «, lice puno krasti koje se ljušte, poput krokodila. Crvenih bjeloočnica, natečenih kapaka,, bez života, slika Doriana Graya, na kraju romana. U samo par dana.Na povratku u sobu opet sam si ukrasila bijeli zid sa bezbrojnim maramama, nakitom, haljinama, koje ne tko zna gdje čekaju.Po mojim bezbrojnim ormarima i kutijama. Posjete su zabranjene, kroz izmaglicu se sjećam da je pored moje sobe doslovno proletio moj muž, letimično me pogledavši. Taj pogled se ne može opisati. Pogled «bodež zvan očaj».Tresem se dalje. Infuzije se izmjenjuju kaplju, a ja shvaćam da se još od ne znam kad nisam oprala.Smrdim kao tvor jer se neprestano znojim,a za tuš treba biti sigurniji na nogama i nemati vrtoglavicu, po mogućnosti sa nešto manje tremora. Još ću za tu aktivnost pričekati par sati, možda mi bude bolje.Tako u znoju i boli lica svoga, prva civilna osoba ulazi u moju «samicu». Neka ženska osoba. -Bok, ja sam tu na odjelu, liječim se, što ti misliš o tome, nakon intenzivne ostaješ li na liječenju? -Što, kakvom liječenju, da tu ostanem duže od neophodne sekunde, nema šanse ,idem doma lokati da ovo zaboravim, sve ovo je ružan san i vrijeme je da ga konačno zapijem i zaboravim.Sve ja to njoj kažem. -Razmisli, vratit ću se. Još mi samo ta oštrokonđa treba. Pa i ovo mi je previše, nek se samo ona liječi sretno joj bilo.» Malo morgen.» Bijes je dobar ,daje snagu, bar privremeno, nakon tog posjeta dobronamjerne pacijentice grabim ručnik i odlazim pod tuš. Među tuš kabinama sjedi muškarac, pomalo očajnog pogleda u prazno i puši. -Oprostite ,smetam idem ja samo se vi operite. -Tko ste vi? Upitah. -Liječim se od cuge. Isuse ,pa svi se ovdje liječe, ovo je totalno ludilo. -Pa kolio vas ima, ja sam čitavo vrijeme sama, a tu je pun hodnik. -Htjeli smo vas obići, nitko ne došušta, niti muža vam nisu pustili u sobu.Sad mi je već jasnije, jer sam bila ljuta ,da je samo tako otišao. Što, nije imao snage ući, ali je imao snage strpati me u ovu «ludnicu». -Samo vi pušite, ako bude neka hitnja zvat ćete sestru. Vruća voda do granica podnošenja, procurila je mojim do krajnjih snaga iscrpljenim tijelom. Tuširala sam se unedogled, kao žene koje su silovane. Bože, htjela sam saprati sve do sada, ali nema šanse, tuširati se u kupaonici ne možeš «iznutra».Ovaj se već zabrinuo i pita da li je sve ok, jer ja nikako da zatvorim mlaz vode.Nakon što sam bila doslovno kao sad ofureni krokodil, obukla sam još odrpaniju pidžamu, ali čistu, za to vrijeme ,presvukli su krevet, pa sam se vratila nekako u boljem stanju. Ne samo ja, alkoholičar, svi se oglušuju i ne vide znakove koje život sam od sebe daje, ne želimo vidjeti. Nakon opet jedne infuzije evo oštrokonđe opet k meni. -Kako si ostaješ? -Ne znam. Glupi ,diplomatski odgovor, da sve izbjegneš. Naravno da ne. -Gospođo, vaš psihijatar na telefonu, nosi usplahirena sestra telefon u moju sobu. Nebesa otvorite se, zemljo otvori se,samo mi je u ovaj emotivni, apstinenski trebao doći njegov poziv.Moj dragi psihijatar, kojem bi najradije sjela u krilo, da imam 5 godina i do bola zategnute pletenice i zamolila ga da mi priča priču.Što da kažem, najbolje da se ubijem od sramote.Pokušavam nešto mudrovati, ali on je premudar za moje mudrovanje, kaže mi da sam na pravom mjestu i neka po svoj prilici tamo ostanem. On i oštrokonđa ,to su već dva životna znaka, nakon razgovora, evo uporne. -Ostaješ? -OSTAJEM.