Neupitna apstinencija
Apstinencija više nije upitna, odnosno niti sam alkoholizam, niti recidiv.Umjesto da terapeuti pokušaju ,osim uvida i priznavanja pijenja, porade na sigurnosti i samouvjerenosti i uopće osnaživanju osobe koja se vraća natrag u sredinu u kojoj je počela piti i zašto je počela piti ,Sve znanosti imaju svoje «legende», kultove ličnosti, pa tako i alkoholizam ima svog genija, no što sad. Farmakologija nije stala na legendarnom Flemingu. Penicilin kao takav je izdana je knjiga «Mozart effect», to je genijalna knjiga ,pogotovo za nekog tko se bavi glazbenom terapijom. Terapeutica kuka ,da ima zastarjeli CD player, ali ne kuka što ne čita ,što se na tom polju istražuje i primjenjuje, pa vrlo primjereno na terapijama pušta «potpuri» od Bacha do slavne pjesme ,naročito, ne znam po čijoj metodologiji pjesmu …»Udaše mi moju Tenu….dođoše tamburaši, a ja nađoh spas u čaši????»Pristup je dakle plitak i ja sam plitka ,bez obzira na broj dana provedenih u bolnici. Nismo svi isti.Individualan rad je zabranjen, pa sam «pala» vrlo brzo nepripremljena na prvom životnom ispitu. Ako me već tupe u mozak danonoćno da je alkoholizam MEDICINSKO–SOCIJALNA bolest, pa onda “udri” po sociologiji, po vremenu i uvjetima koji vladaju izvan bolničkog kruga i zidova.Bez obzira na sličnost pijenja i načina sakrivanja vlastitih praznih boca ,svaki alkoholičar je priča za sebe, e tu padaju na ispitu oni koji taj odjel vode. Pa kuda bi oni došli da malo individualno ,bar upoznaju pacijenta i upozore ga na slabe točke, pripreme ga psihološki za život nakon liječenja, bilo bi manje recidiva i ponovnih liječenja, ja osobno sigurno ne bi ,ne barem tako vremenski brzo recidivirala.Antabus,KLA i ostalo, to su štake za invalida, koji se tek uči hodati. Ne može to vječno, ali ja dok pijem antabus i držim se svojih «žandara», ne radim na sebi. Ne pijem jer me čuva antabus. To je prisilna apstinencija, opet teška psihološka pličina. Što bi se netko trudio da poradi nešto glede i u svezi sa psihoterapijom, jednostavnije je da se ja osjećam poput kljuseta na stočnom sajmu, kojem se gleda u zube , da li je popi taj nesretni Antabus ili ne.Osobno recidivirala nisam isto tako zbig parole ,koje sam se naslušala «Žudnja za sredstvom». Daleko od žudnje, ali ne daleko od odgovora na pitanje “ZAŠTO?” Clitorella
Friday, February 23rd, 2007 at 22:34
Ovaj tekst je u sudruzi.
Pratite komentare na ovaj tekst kroz ovaj RSS 2.0 feed.
Možete ostaviti odgovor, ili trackback sa svoje vlastite stranice.

March 4th, 2007 at 19:01
jao jao jao
March 4th, 2007 at 19:06
pitali se itko kako je obitelji djeci i bračnoom partneru živjeti život sa najprije alkoholičarem pa poslije antabus,psihijatar,KLA,PONEKAD SE OSJEĆAM DA MOJ VLASTITI ŽIVOT NEPRIMJETNO PROLAZI
TROŠIM SE A NIKAD NEMOŽEŠ BITI SIGURAN,ŽIVOT KAO NA LEDU