Clitorella

  U bolnici samo jedna soba na odjelu ima vlastiti sanitarni čvor, za ostale je zajednička velika sa tuševima ,umivaonicima i svim što treba. To je osim higijenskih radnji, prostor za plač, pušenje i tješenje.Iako se svi miču kad se neko dođe tuširati, nema potrebe, tu srama nema. Sram nosimo na sebi zbog alkohola ,a ne zbog pranja ili oskudno pokrivenog tijela ili golotinje.Koliko puta su mi muškarci iza zavjese za tuširanje dodavali sve što mi treba od sapuna do ručnika i diskretno se okretali dok sam navlačila pidžamu, komentirajući da im sigurno nešto daju ,brom u čaju,ja sam ih uvjeravala ,da u tom stanju u kojem smo svi, ne treba brom. Očaj je jači od bilo kojeg destimulativnog sredstva.

Opet ja završim na odjelu zbog recidiva i to prvi dan u svoju poznatu «samicu», samo jedan krevet. Dotuži ležanje sa svim mogućim osjećajima krivice, kajanja, suza čitav dan i otplazim do kupaonice ,da vidim što se tamo zbiva.Da s nekim progovorim pokoju riječ.Sjedi između zavjesa od tuš kabina i puši i psuje potiho na mobitel.Naočit muškarac.Nasmije mi se i upita da li smeta, rekoh da ne. Nisam se došla prati, a i da jesam ne smeta mi. Očajno sam sjela na platnenu vreću u koju se trpa bolnička posteljina ,kao hrpa govana sjedim i tugujem. Nemam mobitel, sve naravno uzmu, on je svoj prošvercao.Zamoli me da pripazim da ne uleti sestra. Odoh ja na hodnik ispred vrata i evo nje, primih se za trbuh i zajaučem da me stisli «ženski bolovi», da molim analgin, ode ona do sestrinske sobe i na svu sreću počeo neki film, i opasnosti nema. Sad će one gledati sapunjaru. Čist zrak.

Vratim se ja u kupaonicu.

-Malena teško ti je.

-preteško

-vidim, evo ti mobitel, nazovi ako nekog hoćeš, ja ću paziti,ako ti bude lakše, pričaj koliko hoćeš, impulsi nisu u pitanju. Ode Pero na stražu,bez potrebe, jer ako su film i sapunice na TV, nema šanse da se sestra pojavi.Plačem, “pletem “na mobitel mužu, tješi me i moli da se smirim i tako recimo mi je lakše.Morala sam paziti da ne namočim suzama tastaturu mobitela.

-Hala vam, rekoh još uvijek jecajući.

-Ma daj ne plači, sutra je novi dan, ne bu ovo vječno.

Istina, prebaciše nas na odjele, vratiše mobitele i osobne stvari, počne opet»ispiranje mozga», meni tako prokleto sve poznato i znano, teorijski i praktično, ali ja sam bila kao recidivist gadno  zlostavljana ciljano naravno,vrijeđana i nipodaštavana,jest recidivirala sam, ali me se zato ne pribija na križ, pa svi recidiviraju, to ide konačno u tijek liječenja, kad bi bilo sve tako jednostavno onda njih svih skupa ne bi trebalo, niti terapeuta niti nikoga. Peri je dozlogrdilo, da me se proziva na svakoj grupi, ja sam isprva bila na rubu suza, onda mi je dopizdilo, postala sam bezobrazna i drska.Što inače nisam,imam paprene komentare, ali ne da nekog uvrijedim.Šapće meni Pero:

-Čuj mala, bio sam u «postrojbi» na frontu, imam svoje dečke, sastat će tu kuju , koja te mltretira negdje u mraku, pa bu se ona brinula kako da si obriše guzicu, od bolova, namlatit će je pošteno, a neće znati niti kako niti tko .Pa neka kuja razmišlja o rigidnom obiteljskom zakonu i nasilju, pokazat ću ja njoj što je nasilje

Terapijska zajednica, u bilo koju sam upala odmah «nanjuši» moje literarne porive i tako pišem ja nekom sastavak i ulazi u sobu moja cimerica, nosi sladoled King, na štapiću, kalorija za godinu dana. bez obzira na kalorije ja ne volim sladoled. U životu sam ako jedan pojela. King kupio i šalje Pero. E, onda nema druge nego pojesti valjda prvi sladoled u životu, Pero šalje.Pojela sam ga s tekom, ja i sladoled, dva suprotna pojma.Ali iza toga ipak ima ako ništa ,pažnje, koju se ne smije ignorirati.

Clitorella