Clitorella

Obično, za vrijeme nevremena gledamo u nebo koje je prošarano srebrnim tracima uz zvučne efekte. Moja munja je tamna. Naime, kada se stiže pod hitno u bolnicu, sa specijalnim prijevozom na teret države i njezinog proračuna, sa stričekima koji baš i nisu najbolje raspoloženi i kada te ljubazno osoblje bolnice prima k sebi u 2h ujutro, a radije bi spavalo i uopće im se ne dežura, onda je stvar komplicirana za osobu koja uz svoje probleme mora preturiti preko leđa probleme  državnog proračuna, nesretnog spiska dežurstava, malih plaća bolničkog osoblja i zlovolju “taksista u bijelom” kojima se baš ne jurca po gradu, pogotovo kad čitavu metropolu pokriva sramotan borij vozila Hitne pomoći. no ja nisam bila u stanju niti u prilici da mijenjam politiku niti gospodarstvo, s obzirom da je i moje vlastito bilo u potpunom rassulu. Prema pravilima službe uzmu sve osobne stvari i zatvore te na intenzivnu njegu. da se sad ne misli na američke serije i bajke koje nam se serviraju, to je obična soba samo sa krevetom izolirana, kao da si na Mjesecu i mrak. Prozor pri vrhu stropa i sad lezi u bolničkom glamuru ,gledaj u strop i razmišljaj kamo si se i zašto tu doveo i kako riješiti osobno rasulo.Samica.Sjetila sam se filma “Leptir” i nema mnogo razlike od zatvora u Francuskoj Gvajani . Tri dana sam uspjela preživjeti, od samovanja, kriza i sve što ide u poklon paketu i prebaciše me među ljude i sada sam imala pravo na svoje osobne stvari i na garderobu.

Po svom običaju po narudžbi sam natrpala ormar sa hrpom krpi, nikad se ne zna, ali i bundu je trebalo smjestiti, u njoj su me doveli jer je ta zimska  noć, za razliku od danas bila opako hladna. Trpam ja u ormar prokletu bundu(ekološku) ja sam osvještena. Sve ide, rukav se ne da ugurati.Pa neka viri malo van, koga smeta. Upozorava me cimerica, da smeta vizitu, nakon samice baš me bilo briga za vizitu, što mi još mogu napraviti, mogu, samo sam ja mislila da je najgore prošlo. Dođe inkvizicija i urla da kakav je to nered u sobi. naravno da nema nereda, ali iz ormara viri rukav od bunde. Kao da me netko zalijevao sa šmrkom. Odoše oni, koji su položili nekad Hipokratovu zakletvu, ali okrutna stvarnost im je nametnula neke druge prioritete. Očima punih suza ležim  gledam u ormar  i gledam taj tamni rukav koji se ocrtava na bijeloj pozadini zidnog ormara.Pred očima imam neki drugi film, u kojem Zlateko i ja čekamo školski autobus ,a Zlateko se mazi o rukav bunde i uživa ,jer jutro je hladno, on je još pospan i zima mu je ,ima samo 7 godina i voli maminu bundu i rukav o koji se otire i grli ga ,a već mora ući u bus. teško mu je otdvojiti se.Bundica-mamica.

Da, gdje je sad bundica, a pogotovo to ,gdje je mamica.Da, ja nažalost ili na sreću, kao što rekoh na početku, sve je relativno, nemam tu privilegiju da odem na neko mjesto i skončam po svojoj volji, po principu, nemoj mi nikad više reći da ne pijem i baš me briga.

Clitorella